Kolektivni smještaj u Kolašinu poznat kao Dom učenika, danas je utočište ljudima najrazličitijih životnih sudbina, a ipak sličnih jer su pod istim krovom. Pedesetjednogodišnja Dragana Vlahović živi sa kćerkama Marijanom, Marijom i Snežanom, koja ima jedanaest godina. Već duže od godinu dana žive u sobici od par kvadrata i preživljavaju od socijalne pomoći od stotinak eura mjesečno. To što Vlahovićeva prima nije dovoljno ni da kupi namirnice za mjesec dana da se prehrane njih četiri dok o ostalim potrepštinama i ne razmišljaju.
– Prošlo je godinu dana od kada sam došla da živim ovdje u kolektivnom smještaju. Nijesam imala izbora, odlučila sam se da prihvatim i ovakav život zarad mira i spokoja zbog djece. Nijesam mogla više da trpim nasilje. Sada sam sa makanjama u sobici od par kvadrata bez igdje ičega – priča Vlahovićeva.
Ona je dodala da joj je bilo teško vrijeme kada je muž tukao, ali su i glad i nemaština koje su ih sada zadesila neizdržive.
Bila je u, kako kaže, bezizlaznoj situaciji, a nadležni u opšini zajedno sa službenicima Centra za socijalni rad, shvatili su ozbiljnost njene situacije, kada im se obratila za pomoć. Privremeno su je smjestili u kolektivni dom odakle bi trebala, nada se, da se preseli u zgradu za socijalne slučajeve kad se steknu uslovi za to.
– Čitav život sam na selu radila najteže moguće poslove, sada primam socijalnu pomoć ali to nije dovoljno za život, izdržavam tri kćerke dok je najmlađa u petom razredu osnovne. Na svu moju muku što mi još teže pada, i najstarija kćer Mirjana je došla kod mene ovdje u dom samo par mjeseci nakon što sam se uselila. To je zla sudbina. I ona je napustila muža. Pobjegla je od batina, pa gdje će nego kod majke. I ne bi mi to palo teško da ona ne preživljava najteže trenutke sada kad ima bebu. Muka steže oko srca, nema ona, nemam ja, a kome bih najviše dala nego unuci i najmlađoj kćerki. Gdje god mi se ukaže prilika da idem i nadničim, radim samo da bi im donijela koru hljeba – kaže Vlahovićeva.
Preko ljeta je drugačije, lakše se dođe do novca, kaže naša sagovornica. Kad zima dođe, tad počinju crni dani za njih.
– Radim uvijek kad mi se ukaže prilika, ne biram posao, idem plastim, okopavam krompir, čistim kuće, prihvatam svaki posao na dnevnicu samo da bih imala za ove djevoke. Duša me boli, pogotovo zbog male Sneže i unuke. Srećna sam kad imamo šta da pojedemo, a one sve znaju i vide situaciju, pa greote od njih, i ne traže. Iz kuće u kojoj sam živjela trideset godina izašla sam bez ičega. Što se kaže ni šibicu nijesam ponijela sa sobom – kaže Dragana.
Griju se na malu grijalicu, hodnici su hladni, zajedničko je kupatilo...
– Hladnoća ulazi sa svake strane. Nemam kuhinje. Nemamo tople vode, samo mali stari šporet, Dijete kupam nasred sobe u banjici, a soba led ledena, jer se od grijalice ne može ni zagrijati. Ne znam šta da kažem. Ovaj život mi je kao maćeha. Pitam se kako sam još u zdravoj pameti, kad se samo sjetim kolike sam jade vidjela za proteklih trideset tri godina života – priča Vlahovićeva.
Nada se da će dobiti stan od opštine i nakon pedeset godina započeti normalan život, jer u domu iako ima mir, nema uslova za život. Nije tragično biti siromašan, kaže ona, ali je neizdrživo gledati gladnu djecu, a nemaš mogućnost da zaradiš. Do sada je časno i pošteno sa svoje dvije ruke mukotrpno radila, samo da bi prehranila djecu ali, kaže ona, posla nema zimi, mrtvo je vrijeme za nadničenje. Problemi su sve veći i glad kuca na vrata.
J.ŠĆEPANOVIĆ
Sanjam naš dom
– Od kad smo ovdje u domu lakše mi je, nemamo ništa, ali makar imam mir. Sanjam dan kad će majka dobiti stan da se uselimo i da imamo naše ognjište, sestre majka, sekina kćerka mala Tiki i ja. Same na našem, u toplom bez svađa i uvreda. Previše ružnoga sam vidjela i čula za svoje godine. Neću sebi dozvoliti da doživim sudbinu svoje majka i sestre. Zacrtala sam sebi cilj da se školujem da stvorim sebi normalan život, a mojoj majci sam zahvalna što nas je spasila, što pokušava da nam zaliječi rane svojom ljubavlju, pažnjom i požrtvovanjem – kazala je desetogodišnja Snežana.